Ozbiljniji početak rada grupe vezan je uz kultni meeting point mladih muzičara i umjetnika podrum duhovito nazvan "Zaborav" u kojem su grupe imale probe i prve nastupe, uglavnom za lokalne fanove. Svoj koncept su nazvali "New primitiwes" dajući svom radu dozu ironije i satire te comp pristupa čime na sebe skreću pozornost "institucija sistema" . Time uveliko usporavaju svoj prodor ka masovnoj popularnosti, iako ih jedan od najvećih muzičara ex Jugoslavije, Goran Bregović, naziva jedinim originalnim odgovorom na Punk u ovom dijelu Europe.

Zabranjeno Pušenje, kao i ostali članovi pokreta (Elvis J. Kurtovich & his Meteors, Top lista Nadrealista), su zbog svog političkog angažmana osuđeni na male klupske prostore i na mukotrpno građenje karijere.

Tek 1984. godine zagrebački "Jugoton" izdaje prvi album "Das ist Walter". Walter je bio ilegalac u 2. svjetskom ratu i simbol otpora fašistima. Poginuo je 1945. na dan oslobođenja Sarajeva. Album je sublimirao energiju i želje cijele generacije mladih u ex Jugoslaviji, ali jedino Jugoton je imao hrabrosti da ga objavi u integralnoj verziji i bez preinaka u tekstovima. Album čiji je početni tiraž bio 3.000 komada prodan je u preko 100.000 kopija te je do danas rekord (30 puta premašen prvi tiraž).

Grupa 1984. kreće na veliku YU turneju (60 koncerata) po najvećim dvoranama i postaje najveća Jugoslavenska rock atrakcija.

Članovi grupe pored bavljenja muzikom realizirali su i uspješan humoristički show na TV-u u suradnji s mladim sarajevskim glumcima nazvan Top lista Nadrealista pun britke kritike pojava u tzv. "socijalističkom" društvu.

Enorman uspjeh turneje i TV serije nije po volji rigidnog režima i u montiranoj aferi se članovi "new primitiwes" pokreta optužuju za vrijeđanje imena i lika pokojnog predsjednika Tita ("Crko Marshall, mislim na pojačalo") i tekovina socijalizma. Grupa se skida sa svih TV i radio stanica, a svi klubovi, mahom pod patronatom "socijalističke omladine" otkazuju već ugovorene koncerte grupe. Slučaj postaje zanimljiv i državnoj bezbjednosti te počinje serija informativnih razgovora i montiranih procesa. Situaciju spašavaju neki vodeći intelektualci liberalnih nazora koji dižu svoj glas u obranu grupe i afera se stišava bez zatvorskih kazni.

U ovoj atmosferi snima se drugi album Zabranjenog Pušenja nazvan "Dok čekaš sabah sa šejtanom", čiji izlazak je popratila medijska šutnja, ali i izvrsne kritike i velike simpatije javnosti i tzv. običnih ljudi. Promotivna turneja imala je velikih poteškoća zbog straha organizatora i enormnog prisustva policije, kao odjeka prohujale afere.

I pored nekoliko vrhunskih koncerata pred desetinama hiljada posjetitelja (Beograd - Hala Pionir, Split - Poljud, Zagreb - Dom Sportova), turneja bilježi neuspjeh i grupu 1986. godine napuštaju Mladen Mitić (danas živi u Los Angeles-u), Šeki Gayton (danas živi i radi u Sloveniji kao manager) i Mujo Snažni (producent u Sarajevu) u potrazi za sigurnijom egzistencijom.

Ostatak grupe na Atari računalu radi na novom albumu i polako okuplja novi bend u čijem sastavu su uz Farisa Arapovića (bubnjevi) i Kowalskog (gitara) i režiser Emir Kusturica koji u to vrijeme pobjeđuje na Cannes-skom festivalu s filmom "Otac na službenom putu". Ova ekipa u suradnji s nekim studijskim muzičarima (Predrag Bobić - bas, Jadranko Džihan i Darko Ostojić Minka - back vokali) realizira 1987. album "Pozdrav iz zemlje Safari" koji objavljuje sarajevski Diskoton, iako uz neke primjedbe, u integralnoj verziji. Hitovi s ovog albuma ("Pišonja i Žuga", "Hadžija ili bos", "Fikreta", "Dan Republike") vraćaju grupu u sam vrh YU rock-a. Album je sniman u Sarajevu, miksan u Londonu, a producent je Sarajlija koji živi u Seattle-u Sven Rustempašić.

Turneju organizira Art scena Obala i manager Miro Purivatra (danas direktor Sarajevskog filmskog festivala) i ona obuhvaća 87 koncerata. Turneja 1987. je ujedno i najveća turneja benda do tada. Bend nastupa u gradovima koji do tada nisu nikad imali priliku vidjeti koncert Zabranjenog Pušenja u živo. Ona je bila presudna za sticanje najšireg kruga publike i lansirala je grupu u krug najvećih YU rock institucija, rame uz rame sa Azrom, Bijelim Dugmetom, Parnim Valjkom i Ribljom Čorbom.

Emir Kusturica radi spot za pjesmu "Manijak", a u januaru 1988. na koncertu u Sarajevu izdavač "Diskoton" svečano uručuje zlatnu ploču za album "Pozdrav iz zemlje Safari" koji je do tada prodan u 100.000 primjeraka.

Otopljavanje u političkom sistemu krajem 80-ih aktualizira ponovni rad Top liste Nadrealista čije emitiranje ponovo kreće 1988. godine. Članovi grupe paralelno pripremaju i novi album koji izlazi u oktobru 1988. Sniman je u Sarajevu i zove se "Male priče o velikoj ljubavi". Na albumu gostuje Goran Bregović, operna diva iz Atenske opere Sonja Milenković i virtuoz na violini Dejo Sparavalo. Grupu napušta Emir Kusturica zbog snimanja svog novog filma.

Grupa kreće na Jugoslavensku turneju s Top listom Nadrealista i grupom "Bombaj štampa", takođe jednim od pionira new primitiwsa. Program je kombinacija teatra i rock and rolla, realiziran po ideji Seje Sexona. Na 60-ak koncerata program je gledalo preko 200.000 ljudi, a turneja je proglašena najuspješnijom turnejom na YU estradi 1989. godine, ostavivši iza sebe čak i takva imena kao što su "Bijelo Dugme" i Lepa Brena.

Podjele i nesuglasice u državnom vrhu, ubrzo se prenose i na estradu pa i na članove Zabranjenog Pušenja. Zbog različitih pogleda na politički angažman i koncepciju benda iz grupe odlaze Sejo Sexon i Darko Ostojić Minka (solo projekti), Faris Arapović (osniva vlastiti bend "Sikter"). Sa početkom rata u BiH, Nele Karajlić premješta bend u Beograd i nastavlja rad pod imenom "Nele Karajlić & Zabranjeno Pušenje", a u Sarajevu ostaju Elvis J. Kurtović, Sejo Sexon, Zenit Đozić, Boris Šiber i dizajner omota albuma Zabranjenog Pušenja Srđan Velimirović te pokreću Ratno izdanje Top liste Nadrealista.

Ova ekipa u najtežim danima rata pokušava da razveseli svoje sugrađane koji u podrumima i skloništima, na aparatima priključenim na akumulatore i baterije, slušaju radio program Nadrealista i songove inspirirane aktualnim događanjima u gradu. Grupa zbog tehničkih i tehnoloških nemogućnosti prestaje s video i muzičkom produkcijom i prve dvije godine rata radio show je jedini medij u kojem je bilo moguće raditi.

Baš kao i 1980. godine, kad se oko radio show-a počela okupljati jezgra new primitiwsa, tako i 1993. mnogi novi i mladi muzičari surađuju i sudjeluju sa svojim starijim kolegama. Sa dolaskom struje u grad Top lista Nadrealista počinje sa scenskom, muzičkom i video produkcijom (televizija u suradnji s US-aidom i humanitarnim organizacijama International rescue committee & Umbrela Grant) Grupa završava novu seriju "TLN - ratno izdanje" i sama producira pozorišnu predstavu koju je na besplatnim nastupima vidjelo 20.000 Sarajlija.

Prateći bend Top liste Nadrealista postaje jezgra novog Zabranjenog Pušenja, a njeni članovi Sejo Kovo, Đani Pervan, Dušan Vranić i Samir Ćeramida 1997. godine realizirat će i prvi poslijeratni album Zabranjenog Pušenja "Fildžan viška". Elvis J. Kurtović i Sejo Sexon, okosnice novog Zabranjenog Pušenja, paralelno s pripremanjem albuma rade i na nastupima Top liste Nadrealista, koja poslije ratnog iskustva u BiH 1995-1998. radi preko 300 nastupa pod pokroviteljstvom US - aida po BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Austriji, Danskoj i Švicarskoj.

Po završetku turneje u proljeće 1997. godine izlazi album "Fildžan viška" sniman u Amsterdamu i miksan u Ljubljani. Promotivna turneja obuhvaća 149 koncerata, a sa albuma su skinuta 4 singla (spota), koje su producirali sami članovi grupe. Iskustvo iz TLN-a pokazalo se dragocjenim u snimanju spotova, koji bivaju vrlo dobro ocijenjeni u Hrvatskoj, BiH i Sloveniji gdje je grupa redovito nastupala. Na turneji su sudjelovali Sejo Sexon, Elvis J. Kurtović, Predrag Bobić, Zoran Stojanović, Nedžad Podžić, Marin Gradac, Bruno Urlić i Branko Trajkov, a povremeno i Samir Ćeramida i Đani Pervan.

Ista ekipa 1998. godine realizira i prvi živi koncertni album Zabranjenog Pušenja "Hapsi sve!", snimljen 17.10.1997. u zagrebačkom Domu Sportova sa Dariom Vitezom, novim managerom grupe, u ulozi organizatora koncerta i izvršnog producenta albuma.

1999. godine, grupa na planini Bjelolasica priprema svoj novi projekt koji ponovno realizira u Amsterdamu sa Zlatanom Hadžićem u ulozi producenta (na albumu "Fildžan viška" je imao ulogu inženjera zvuka). Album je nazvan "Agent tajne sile", objavljen je u junu 1999. godine i do danas su snimljena 3 spota. Album je izdala TLN - Europa, čiji su vlasnici članovi grupe, a aktuelni hit je pjesma "Jugo 45" koja je odmah zasjela na najviša mjesta ljestvica hitova u BiH i Hrvatskoj.

Grupa je odmah po izlasku albuma krenula na promotivnu turneju u sastavu: Sejo Sexon, Marin Gradac, Elvis J. Kurtović, Predrag Bobić, Bruno Urlić, Dragomir Herendić i Branko Trajkov.

Uskoro međutim, naporni ritam turneje uzima danak i grupu napuštaju Elvis J. i Marin Gradac-Mako.

Elvis se posvećuje radu na vlastitom albumu a Mako završava muzičku akademiju i priključuje se Revijskom orkestru RTSarajevo.

Početkom 2000. grupa ponovo odlazi u "Olimpijski Centar Bjelolasica" gdje u miru duboke šume organizira home - studio te u mjesec dana, u vlastitoj produkciji, priprema materijal za naredni album "Bog vozi Mercedes".

Zvuk "Pušenja" u međuvremenu obogaćuje novi član, udaraljkaš Jimi Rasta, čiji neobuzdani duh veterana svjetske rock scene (na Jamaici surađivao s imenima poput Dave Stewarta i Erica Claptona) vlada trenucima rada i opuštanja grupe u studiju.

Bjelolasicu u to doba posjećuju i tadašnji bubnjar Vlatka Stefanovskog, Miško Parušev, pjevačica grupe "Stampedo", Ivanka Mazurkijević, pjevač slovenske grupe "Zaklonišče prepeva", Vanja Alič a prekrasnu suradnju s grupom, u pjesmi "Šareno kamenje" donosi vječni "šansonjer" na bini i "rocker" u duši - Ibrica Jusić.

Uz šarenilo proljetnog okoliša i različitost sudionika stvaranja a i mogućnosti neometanog eksperimentiranja u vlastitom studiju, "Bog vozi Mercedes" nakon miksa u studiju Dragomira Herendića-Dragiannia u Ivanić Gradu, dobiva završni "glanc" te konačno izlazi u decembru 2001.

O kvaliteti samog materijala najbolje govori tiraž od 35.000 prodanih legalnih kopija, 6 hit - spotova, te nastupajućom turnejom od 250 koncerata.

Popularnost Z.P. i novog albuma ovog puta "dobacila" je i do kolijevke rock muzike - S.A.D. i Kanade gdje grupa sredinom 2002. održava kraću seriju koncerata duž istočne obale.

Atmosfera izuzetno nadahnutih američkih koncerata ostaje zabilježena na albumu "Live in St. Louis" koji iz tehničkih razloga izlazi tek u aprilu 2004.

Zanimljivost ovog CD-a je da je snimljen uz tehniku i iskustvo ton majstora svjetskih zvijezdi "Stone Temple Pilotsa" ali i nevjerojatnu akustiku "ballroom-a" (dvorane za ples) u St. Louisu koja je nadahnjivala i veličine poput Franka Sinatre.

Sa ovog albuma, "skinut" je audio zapis za nikada prije ostvareni video spot starog hita "Zenica Blues".

Ovaj je pak, snimljen u potpuno originalnoj atmosferi prostora i podrške čuvara i štićenika dotičnog KP doma.

Ova dva albuma, autoru Seji Sexonu i njegovoj veseloj družini donose 4 "Davorina", najvišeg muzičkog priznanja u BiH.

U međuvremenu, 2001. Sejo i bend uz podršku kanadske, norveške i američke ambasade pokreću muzičke radionice za djecu i mlade - žrtve mina. Radionice se još uvijek svakog ljeta održavaju u Rovinju, a grupa unutar par tjedana druženja, dobiva priliku podijeliti svoja muzička, poslovna i životna iskustva s ovim, zaista posebnim, mladim ljudima. Na vlastitoj opremi naime, članovi "Pušenja" podučavaju polaznike sviranju raznih instrumenata ali i tonskoj tehnici, ozvučavanju te produkciji i snimanju rock muzike. O uspješnosti i interesu za ove radionice govori i podatak da su 2006. u Kranjskoj Gori pokrenute i zimske radionice ove vrste, gdje se naglasak stavlja na sportsko-rekreativni duh koji dodatno obogaćuje dosadašnje "muzičke temelje".

Svo ovo vrijeme, koncertne aktivnosti se nastavljaju širom Evrope i "pripadajućeg" joj Balkana.

Statistika je koji put neumoljiva - 200 dana godišnje na putu, od 6 mjeseci, jedan puni mjesec proveden u kombiju...

Ovog puta, sa "Pušenjem" se opraštaju Jimi Rasta, Bruno Urlić i Dragomir Herendić.

Jimi se posvećuje obiteljskom životu u Kranju kraj Ljubljane, Dragianni potpuno oprema vlastiti studio u ladanjskoj atmosferi okolice Zagreba, a Bruno u Zagrebu preuzima vodstvo makedonske etno skupine "Ezerki & 7/8", te radi kao studijski muzičar i producent.

Kruna ovog perioda je svakako nastup na "Baščaršijskim noćima" u Sarajevu, gdje na otvorenom koncertu Z.P. svira pred 15.000 ljudi.

U kratkom periodu bez gitariste i violiniste, Sejo, Bleka i Trak započinju rad na skicama onog što će za tri godine prerasti u dupli album "Hodi da ti čiko nešto da". U uvjetima tišine i mira Blekinog obiteljskog doma, uz intimu tri akustična instrumenta, jedan za drugim rađaju se temelji 20-tak Sejinih, kasnije raskošno produciranih pjesama.

Grupi se uskoro pridružuju Robert Boldižar-Robi na violini i klavijaturama te Toni Lović u ulozi gitarskog "heroja". Robi je inače "stari znanac" grupe jer je u kraćem periodu tokom '97 zamjenjivao Brunu Urlića na violini dok je ovaj "tesao" vještinu kod brata violiniste u Parizu.

Započinju ozbiljnije a i glasnije probe te "Čiko" malo pomalo dobiva svoj oblik. Grupi se na klavijaturama pridružuje i Paul Kempf - Pavo.

U ovoj postavi, Z.P. opet kreće na put, istovremeno radeći na svom studijskom izazovu.

2005. neposredno nakon uključenja producenta Denisa Mujadžića - Denykena u projekt "Čiko", Sejo donosi i nove zadatke u obliku skladbi za Sarajevski film vrhunske svjetske produkcije - "Nafaka" u režiji Jasmina Durakovića. Bend tako dobija nesvakidašnju priliku da do kraja iskoristi svoj kreativni potencijal. Osim stvaranja muzike za film, "Pušenje" i glumi u filmu, a muzički surađuje sa Halidom Bešlićem i Lucijom Šerbedžijom, također glumcima-pjevačima.

Sva energija se polako iz "on the road" života kanalizira u Denykenov studio u Strmcu kraj Zagreba. Tokom 2006. završavaju se soundtrack za film, a nedugo zatim i dugo iščekivani dupli CD "Hodi da ti čiko nešto da".

Ovog puta, "Zabranjenom Pušenju", kao gosti na albumu ukazuju čast Arsen Dedić - pjesnik i glazbenik, te bosanskohercegovački književnik Nenad Veličković, čiji tekst krasi prvi singl i spot - pjesmu "Nema Više".

Iako je koncertna aktivnost radišnih rokera kao i do tada bila zaista zavidna, period poslije izlaska "Čike" pored australske dvoranske turneje, te koncerata u Parizu i Londonu, donio je grupi i dva velika razočarenja. Prvo, desilo se otkazivanje velikog koncerta u Sarajevu, a ubrzo zatim i uzurpiranje projekta "29. novembar" u Beogradu, koji je trebao postati tradicionalnim terminom koncerta za beogradske fanove. Koncert u Sarajevu otkazan je zbog sada već mitske nezajažljivosti ljudi iz uprave Sarajevo Film Festivala i njihovog ideologa Mire Purivatre, koji su uspjeli "izlobirati" da se sponzorska sredstva namijenjena koncertu preusmjere u njihov, ionako već prepuni budžet. Sljedeći udarac bendu zadali su upravo bivši članovi, okupljeni oko "No smoking orchestra", koji su u najboljoj tradiciji balkanske piraterije preuzeli zaštićeni patent manifestacije "Dan Republike" i uradili megalomansku inačicu iste, da bi se sve zavrčilo pravim kulturocidom, garniranim pjesmama koje slave "velikog čovjeka i humanistu" Radovana Karadžića, a sve na veliko razočarenje fanova, a bogami i ljudi "na kasi".

U ovoj seriji velikih koncerata koji su trebali da obilježe 30 godina rada grupe, jedino je uspješno realiziran onaj na zagrebačkom jezeru Bundek u septembru 2008. Jedan od ponajboljih koncerata grupe, pred oko 5000 raspoloženih fanova bio je trenutak u kojem se od aktivnog sviranja u grupi oprostio i dugogodišnji član, basista Predrag Bobić - Bleka. On se publici obratio slijedećim riječima: "A za Dan bezbednosti, ako me se sete - sete..., ako ne - ništa, nije važno... ja sam svoju dužnost ispunio". Na Blekino mjesto dolazi Dejan Orešković - Klo, dotadašnji basista Divljih Jagoda, a mjesec dana kasnije počeo je rad na snimanju novog CD-a Zabranjenog Pušenja - "Muzej Revolucije".

Sejo Sexon (Davor Sučić)

Rođen 7.6.1961. godine u Sarajevu. U Sarajevu završava osnovnu i srednju školu te apsolvira na Medicinskom fakultetu. Gitaru svira od 12 godine, a 1978. godine sa pjevačem i klavijaturistom Neletom Karajlićem i flautistom i saxofonistom osniva "Pseudo Blues Band" čija se aktivnost zadržava na snimanju psihodeličnih kompozicija u kućnoj produkciji. Grupa nije imala živih nastupa niti zvaničnih izdanja. 1980. godine priključenjem bubnjara Zenita Đozića grupa dobiva ime "Pseudo Blues Band Zabranjeno Pušenje". 1980-1981 članovi grupe odlaze u vojsku, a Sejo Sexon sa gospodinom Elvisom J. Kurtovićem i Seidom Karajlićem osniva grupu "E. J. Kurtovich & His Meteors". Poznanstvo s Elvisom datira iz školskih dana, a zajedno su za Zabranjeno Pušenje napisali hit "Penzioneri" koji je zauzeo prva mjesta lokalnih radio postaja. Grupa zamišljena kao neobavezno druženje, dolaskom gitariste Dražena Ričla (poslije Crvena Jabuka) i Hareta Gavrilovića (ex Tifa Band) počinje sa koncertima u jesen 1981. i pribavlja status kultne grupe čiji uspjeh premašuje onaj njihovih matičnih grupa. Završava se i materijal za prvi album koji su zajednički napisali Sejo Sexon i Elvis J. Kurtović. Povratkom članova Zabranjenog Pušenja iz vojske Sejo radi na dva fronta pišući materijal i za album Zabranjenog Pušenja, a onda početkom 1982. godine definitivno prelazi u Zabranjeno Pušenje za koje će zajedno s Neletom Karajlićem napisati 4 albuma i odsvirati preko 500 koncerata. Povremeno surađuje u radio show emisijama Top lista Nadrealista, a 1989. producira veliki teatarsko-muzički program Top lista Nadrealista - LIVE koji je odsviran u 60 najvećih gradova ex Jugoslavije. Sejo je skladao i muziku za 2 TV serije za djecu koje je režirao Timothy John Byford za TV Bosne i Hercegovine. Godine 1990. odlazi iz Zabranjenog Pušenja i s Darkom Ostojićem Minkom, bivšim članom Zabranjenog Pušenja i Top liste Nadrealista, snima solo projekt u izdanju sarajevskog Diskotona, ali izlazak ovog albuma nije realiziran zbog početka rata u BiH. 1992. godine počinje aktivno surađivati sa Top listom Nadrealista, prvo u snimanju 54 radio show emisije. Od 1992. do 1994. godine glumi u predstavi i TV seriji TLN - ratno izdanje za koje je napravio i dio scenarija. Od 1994. surađuje sa humanitarnom organizacijom Umbrella Grant te kao Project manager organizira 80 dobrotvornih koncerata za izbjeglice i raseljena lica širom BiH, Hrvatske, Slovenije, Njemačke i Danske Producirao je soundtrack za TV seriju i muziku za pozorišnu predstavu TLN - uživo, koja je odigrana preko 300 puta širom ex Jugoslavije i Europe. 1994. godine skladao je muziku za dokumetnarni film "Paket" autora Vuka Janjića. 1996. godine s Elvisom J. Kurtovićem obnavlja Zabranjeno Pušenje i realizira tri albuma (2 studijska i jedan live) sa gotovo 300 nastupa. Napisao je i scenario za 4 muzička spota Zabranjenog Pušenja. Godine 1996. osnovao je nezavisnu izdavačku kuću TLN - Europa koja izdaje i distribuira izdanja Zabranjenog Pušenja, Elvisa J. Kurtovića itd. Producirao je i koproducirao albume: "Male priče o velikoj ljubavi" (1988.), "Najveći hitovi TLN" (1994.), "Fildžan viška" (1997.) i debi album sarajevske grupe "Skroz" (1999.) Dobio je 3 zlatne (1984, 1987. i 1997.) i jednu srebrnu (1985.) ploču. Zajedno sa Goranom Bregovićem i Ćirom Mandićem dobio je Zlatnu ružu u Monterey-u za najbolji reklamni klip 1990. 2000. godine nadahnuti autor oboružan velikim životnim iskustvom samouvjereno kreće u nove projekte. Album "Bog vozi Mercedes" rađen je u vlastitoj produkciji i u gotovo kućnoj atmosferi improvizirarnih studija u Ivaniću i na Bjelolasici. CD je bio zamišljen kao mali odmor od "velikih" projekata. Nitko nije očekivao da će to postati tiražno najjači posljeratni CD Zabranjenog pušenja. Prodan u oko 35.000 legalnih kopija, praćen sa 6 spotova (za 4 je scenario napisao Autor lično) i sa promotivnom turnejom od oko 250 koncerata postao je čudo Home Made produkcije. Nadahnuti Autor je za njega dobio 2 Davorina (muzička nagrada u BiH). 2001. godine Sexonov projekat muzičke radionice za djecu žrtve mina dobiva podršku norveške, američke i kanadske ambasade u Zagrebu i u kontinuitetu traje do danas, s tim da je posljednjih godina proširen i na djecu iz BiH. 2002. godine grupa odlazi na USA turneju gdje je snimljen živi CD ("Live in St. Louis") uz pomoć ton majstora Stone Temple Pilotsa. Za ovaj CD je grupa snimila 2 spota od kojih je u zeničkom zatvoru prvi put snimljen spot za pjesmu "Zenica Blues" točno 20 godina po objavljivanju ove pjesme. Nadahnuti Autor paralelno surađuje kao kolumnist "Glasa Slavonije" gdje je do danas objavio oko 150 kratkih priča. 2003. poslije velikog nastupa u Sarajevu grupa dobiva plaketu Baščaršijskih noći za najbolji nastup na velikom ljetnom festivalu koji je trajao 30 dana. Iste godine Sexon uplovljava u bračne vode te konačno uspijeva da konsoliduje svoj privatni život tj. da nađe ženu koja pristaje na 200 dana izbivanja iz kuće godišnje. 2004. Autor počinje probe i pretprodukciju za dvostruki CD "Hodi da ti čiko nešto da!". Iste godine dobiva sina Vitu, budućeg pjevača narodne muzike. 2005. komponira soundtrack za bosansko-hercegovački film "Nafaka". Tada realizuje muzičku saradnju s umjetnicima iz drugih muzičkih žanrova, kao što su: Halid Bešlić, Arsen Dedić, Arabeske, Lucija Šerbedžija i mnogi drugi hrvatski i bosanski muzičari. U jesen 2006. godine izlazi CD sa soundtrackom za film "Nafaka", a singl "Nema više" koji je Sexon uradio u suradnji sa poznatim BiH književnikom Nenadom Veličkovićem zasjeda na 1. mjesto mnogih radio postaja. U isto vrijeme nadahnuti Autor je komponirao muziku za predstavu "Grad od snova" Narodnog pozorišta u Tuzli i upisuje 4. godinu na Odsjeku za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 16.11.2006. konačno je izašao dvostruki CD "Hodi da ti čiko nešto da!", po mnogim ocjenama najzrelije ostvarenje Velikog Autora. Odmah po izlasku CD-a, Sejo počinje rad na projektu "Shadrwan Code" u koji pored članova benda uključuje i neke eminentne muzičare kao što su Robert Vnuk i Mihael Vlah. Ovaj projekt je u stvari pokušaj oživljavanja i osuvremenjivanja tradicionalne bosanske muzike uz koju je stari autor u mladosti popio mnogo energetskog pića marke "Štok", te je prema istoj osjećao i izvjesni dug. Rad na projektu kulminirao je dolaskom Denisa Mujadžića - Denykena, u čijem studiju je materijal i snimljen u proljeće i ljeto 2009. godine. Nekako u isto vrijeme sveprisutni autor dovršava i svoj diplomski rad "Crk'o Maršal" te diplomira 14. 7. 2009. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu postigavši gol u sudijskom vremenu. U jesen 2008. uz pomoć tekstopisca Tome Andrića i gitariste benda Tonija Lovića, autor počinje rad na novom CD-u Zabranjenog Pušenja. Iako izmoren dugom turnejom i razočaran skandalima, svjestan je da je pred njim veliki i nezahvalni zadatak da dosegne visoke standarde "Čike". Uskoro se u rad uključuju i ostali članovi benda, te kompozitor Mario Vestić koji za grupu piše najavni singl – "Modni guru". CD je završen u septembru, a objavljen je 7.11. 2009. istovremeno u svim državama bivše Jugoslavije (osim MK), pod nazivom – "Muzej Revolucije".   Robi (Robert Boldižar) Rođen je 09.06.1974. u Osijeku (SRH) i tu provodi 10 mjeseci svog života te se seli u Sarajevo (bez da ga je iko išta pito'). Još kao mali pokazuje velik interes za muziku - dok je njegov otac (akademski muzičar) kući svirao on je sjedio na tuti i sa dvije kuhače imitirao oca. Navršivši 6 godina uz veliko htijenje i želju (i autić na baterije) upisuje muzičku školu i počinje svirati violinu, što će se kasnije pokazati kao njegovo životno opredjeljenje. Okušao se i u raznim sportovima ali je sve to bilo kratkog vijeka, te zbog velike ljubavi prema muzici i nedovoljnog talenta za sport, 1988.g. upisuje Srednju Muzičku školu. Te godine počinje učiti i gitaru, što se samo nakon 3 naučena akorda pokazalo kao odličan potez jer je već poslije dva derneka postao zapažen u društvu te kod djevojaka. Uključuje se u razna kulturno-umjetnička društva i upoznaje folklornu muziku što je njegovog oca jako razveselilo (pogotovo kad bi kući vježbao za nastup ili neku smotru). 1992. upisuje Muzičku Akademiju ali zbog društvenog nedostatka interesa za ozbiljnom muzikom zamrzava fakultet te se počinje baviti sportom za koji (tako kažu) ne moraš biti talentiran (105 brigada - inženjerija). 1995. odlazi u Zagreb i nanovo upisuje akademiju, te nakon kratkog studiranja 2005. uz zvanje Akademskog muzičara i završava. U međuvremenu se bavi umjetničkim radom, osniva band Generalna Proba, te ostvaruje nezapažene rezultate svirajući po raznim sumnjivim klubovima i salama. 2004. dobiva poziv od kultnog banda Zabranjeno Pušenje da dođe svirati sa pravom rajom, što on, na zadovoljstvo svih, i prihvaća. Svira: violinu, klavijature, gitaru, na češlju, pjeva prateće vokale, bavi se komponiranjem te gudačkim aranžmanima. Živi gdje stigne (gdje uključi punjač za mobitel tu mu je i dom). ANGAŽMANI: - KUD Unis (1988.-1992.) - VIS Pax (1992.-1994.) - komorni orkestar Franjo Kuhač -Osijek (1994.-1996.) - Generalna Proba (2000.-2004.) - Zabranjeno Pušenje (2004.-???) POVREMENI ANGAŽMANI: - Sarajevska filharmonija (1992.-1994.) - HNK Osijek - HNK Rijeka - Povremeno davanje instrukcija violine - Muzika za mjuzikl «Ja sam đak prvak» SURADNJA: - Sarajevska filharmonija: Zubin Mehta, Hose Carreras, Ruggiero Raimondi, Stefano Pallegrino, Michelle Tabachnik, Hughues Reiner, Barbara Hendrix - Samosatalno gostovanje u gudačkom kvartetu Z.P. «Hapsi sve» DISKOGRAFIJA: - VIS Pax «Zvona mira» - Sarajevska folharmonija «Le violon d'hiver» - Generalna Proba «Iznad Oblaka» (kompilacija Etnofest Neum 2002.) - Zabranjeno Pušenje «Hapsi sve» - Zabranjeno Pušenje «Hodi da ti čiko nešto da»   Toni Lović Mjesto rodno - Slavonski Brod. Djetinjstvo provodi ugodno i bez stresa. Prvi bend, nazvan "SAURON", osniva 1988. u Sl. Brodu. Sljedećih 5 godina više živi za bend nego od benda, a zarađuje se sa bendom u sjeni po vatrogasnim domovima po selima. 1992. s bendom ostvaruje prvi uradak po imenu "BETTER TOMOROW", u produkciji do tada manje poznatog producenta DENYKENA. 1994. glad je stisla, i počinje svirati u bendu HARD TIME. 1996. s njima izdaje album "JA NISAM NORMALAN" 2004, iako živi u obilju i blagostanju, počinje svirati s "ZABRANJENIM PUŠENJEM", a u međuvremenu snima gitare kao studijski glazbenik mnogim poznatim izvođačima, pjevačima te grupama i radi u studiju "PLAVI FILM". Ono sto će zanimati prvenstveno gitariste je ono na čemu svira a to je: Fender stratocaster richie sambora Fender stratocaster clasic floyd rose white Fender stratocaster clasic floyd rose black Hamer steve stevens Egnater ie4 tube preamp Mesa boogie 50/50 Rocktron intellifex Rocktron replifex Marshall box 4x12 komada dva Rocktron box s112 komada dva Ima tu još nešta, al' neće da kaže.   Trak (Branko Trajkov) LIK I DJELO 1. Me, myself and I.. ( samo on..) 9.10.1966. u Zagrebu, reinkarnacijom starog makedonskog "tapandžije", rođen rock bubnjar. S 10 g. otac ga vodi na koncert omiljene grupe "Bijelo Dugme" - promociju albuma "Eto! baš hoću!" Tu, u zagrebačkom Domu Sportova, pjevač Željko Bebek izlazi na binu vrišteći tisućama ljudi, aludirajući na duže izbivanje grupe sa scene: …a 'ko nas je otpis'o!..i vas!.. i nas!...... nek' se j**e!..... Mali Branko u tom trenutku je shvatio što želi biti kad odraste. 1979. završava nižu muzičku školu, smjer - klavir (..spada pod udaraljke, majkemi!) Sa 14, u nedostatku bubnjeva, samostalno čeprka po gitari i sa 15 već udara po električnoj. Slijede prvi bendovi, garaže, podrumi, pozornost ženske populacije, prvi nastupi, pivo, uobičajen start umjetnika u nastajanju.. '83 sa grupom "Karavele", kao support na turnejama grupa "Električni orgazam" i "Idoli". (lovu dijeli g. M.C, budući promoter Rolling Stonesa u Zagrebu, '98..) Krajem 80-tih, grupe "Mačke", "Rocket stars", svirke po cijeloj Jugi, prvi hitić - "Crvena Kristina" . '90, konačno uz gitaru zaradio za prve bubnjeve, postao bubnjarom zagrebačke rockabilly teen atrakcije "Fantomi" svirajući pjesme kao što su:" Pivo, konjak, Stock", "Duda, Dudica" i sl. Sa "Fantomima surađuje na 4 albuma i do '95, kad se grupa raspada, svira naviše od 500 "živih" nastupa. Iste godine, diploma arhitektonskog fakulteta, vrijedan poklon roditeljima, za "na zid". (..neka, neka, valjali su mi u životu..) Tokom 90-tih, mota se po raznim zagrebačkim tonskim studijima i uči mnogobrojnezahvate i trikove "viđenijih" ton-majstora i producenata. '94 dobiva posao na HRT-u, od '95 do '97- ton majstor u prestižnom studiju K.D. "Vatroslav Lisinski". Tih godina, kao muzičar i producent, surađuje i na mnogobrojnim projektima studija "Crno Bijeli Svijet", grupe "Prljavo kazalište".   2. Trak i Pušenje.. Nekako s jeseni 1996, Sejo, Elvis J. i Bleka, u jednom zagrebačkom klubu čuli su Traka kako svira gitaru i bez razmišljanja ponudili mu mjesto bubnjara grupe Z.P. I, kako to obično ide, nakon par proba uslijedio je koncert u zagrebačkom "Domu sportova" i snimanje "live" albuma.. Trak je odmah prepoznat kao muzičar dorastao i najtežim zadacima postavljenim ispred ponovo oformljene rock legende (..uu, dobar je.. more ponijet zvučnika..) te mu grupa s povjerenjem prepušta ritmičke temelje svog energičnog zvuka, a isto tako, polaže i svoj život u njegove ruke, dajući mu u njih upravljač kombija u trajno vlasništvo. Slijedi prvih 10 zajedničkih godina, ispunjenih beskrajnim turnejama, stotinama koncerata, desetinama snimljenih TV-spotova, stvaranjem novih pjesama pod okriljem uzbudljive čarolije koju stvara rock bend na putu. Udružujući izuzetno nadahnjujuće okružje sa svojim muzičkim i moralnim kvalitetama te dodajući tome i šaroliko bogatstvo povijesti i geografije u kojoj djeluje Z.P., Trak ubrzano napreduje u svom umjetničkom izrazu te iz početne koncertne najave za solo: …hvalata na majkata! hvalata na tatkoto!.. i na patlidžan koji ga othrani…. -biva promoviran u: ... aaaa pred vamaa!.. čovjek ricaste kosice!..oće popit, oće ukrast!.. zavodnik žena lakog morala… Godinama, raste značaj bubnjara u grupi, možda najbolje opisan riječima Sejinog kolege Ramba Amadeusa: …ma, ja ti muzičare mijenjam na 20.000, ko gume, a samo bubnjara vodim na redovit servis… Od 2001. Trak je zajedno sa svojim kolegama iz Z.P. u prvim redovima akcije - "Vratimo glazbu i ritam na njihova vjekovna ognjišta" tj. u srca mladih ljudi, stradalnika djelovanja mina. Bend naime pokreće glazbene radionice koje se se održavaju dvaput godišnje, u Rovinju (ljeti) i Kranjskoj Gori (zimi) a Trakova je uloga - usmjeravanje polaznika ponovom pronalaženju svoga ritma i usklađivanje istog sa vibracijama okoline (vidi malo niže, pod - "privatluk"), te vođenje grupe zajedničkog muziciranja. 2005, prilikom stvaranja muzike za film "Nafaka" Trak ponovo uzima u ruke gitaru te sam svira većinu instrumenata u muzičkoj podlozi raskošne scene vjenčanja tamnopute Amerikanke i sarajevskog borca gdje uspješno spaja afrički ritam s nježnošću bosanskog sevdaha. (..paa, gledalo se "Gangs of New York", ono.. Irci, Crnci..al nisam mazn'o ni tona..) Inače, osim članova Z.P, Trakovi najbolji prijatelji su: John Bonham (Led Zeppelin), Keith Richards (Rolling Stones), Jim Morrison (Doors), John Lennon (Beatles), Forrest Gump i još par crnaca.. Naravno, i Garo Tavitjan, daleki rođak i kolega bubnjar iz grupe "Leb i sol". Kad u životu i muzici zapne, njih se pita. Svoje druželjubive potrebe Trak proširuje i na: "Yamaha Maple Custom", set bubnjeva za koncertne nastupe te" Yamaha Hipgig Manu Katche" manji set za potrebe studija i kućne svirke. Doboš je stari "Ludwig Supraphonic 6,5" (je, je, John Bonham..), činele većinom "Istanbul" te pokoja Paiste i Zildijan. Tu je još i vrijedna zbirka udaraljki: dva makedonska tapana, afrički djembe, egipatska tarabuka, indijska tabla, troje dajri, omanje brdašce raznoraznih šuški i zveckalica te naravno srce junačko i ljubav, da se ovlada tehnikom sviranja nabrojenog.   3. Privatluk.. Negdje u vrijeme turneje uz album "Bog vozi Mercedes", nakon razgovora sa ocem Stojanom, vrhunskim harmonikašem, Trak zajedno sa tadašnjim "jaranom" iz Z.P, Brunom Urlićem, ulazi u svijet nepravilnih ritmova i prekrasnih makedonskih harmonija. Obojica postaju članovima grupe "7/8",(nepravilna ritmička mjera) - pratećeg orkestra ženskog zbora "Ezerki" (žene s jezera). Bruno uskoro odlazi iz Z.P. i preuzima vodstvo ove makedonske "etno" formacije a sve uz snažnu ritmičku podršku "tapana" i "tarabuke" koju još uvijek osigurava "tapandžija" rockerske duše. Ovaj, (Trak) ujedno i likovno oblikuje stiliziranog bubnjara - zaštitni logo Ezerki i 7/8. Tu, u svojim korijenima, Trak otkriva zlatni rudnik originalnog nadahnuća i za rad u matičnoj, sarajevskoj grupi (..taman na pola puta od Zagreba do Skopja..). Put bavljenja tradicijskim instrumentima, početkom stoljeća dovodi ga do hrvatske kantautorice Lidije Bajuk s kojom stvara puno mirniju muziku i iskušava se u tišim i akustički vrlo zahtjevnim uvjetima. S njom surađuje na 4 albuma i svira na mnoštvu koncerata u manjim postavama, širom svijeta, sve do Brazila.. S Lidijom, Trak dobija priliku i za edukativni rad te zajedno osmišljavaju seriju glazbenih radionica namijenjenih osnovnim školama a Trak autorski doprinosi i Lidijinom udžbeniku za glazbeni odgoj djece ovih škola. Nadahnut druženjem sa mladima - žrtvama mina, Trak pokreće i samostalne radionice kojih je cilj što širem krugu ljudi i djece približiti čaroliju komunikacije bubnjevima. Pritom koristi svoju zbirku instrumenata, bogato iskustvo svirke i života u rock grupi ali i mistična iskustva bubnjanja i plesanja sjevernoameričkih indijanaca (pleme Picuris - New Mexico). S njihovim se tradicionalnim "Plesom sunca i mjeseca" Trak susreo 2000. g. i odonda aktivno sudjeluje u godišnjim ceremonijama plesa i "indijanske parne kupelji - saune" (sweatlodge). Govoreći o mistici, Trak se, Rambovim riječima, već godinama uspješno "servisira" i revitalizira, "rockerskom životu" unatoč, putem istočnjačke vještine Yoge ( …eno ga Trajkić, opet visi na lusteru…). A ako ne "visi na lusteru" ili ne uveseljava stanare stambene zgrade "milozvucima" svojih moćnih bubnjeva, Traka se može najčešće naći kako trči kilometrima po najbližem brdu ili kako osvaja vrhunce nekog alpskog masiva. Ukratko, kako se Trak sam opisao, komentirajući novi zakon o promilima alkohola u prometu: …Kaj, k***c, 0,2?… ja il' sam 0 il' sam 2… Bos il' hadžija…   Diskografija: 1989. "Blue Moon" - razni izvođači 1990. "Mačke" - "Mačke" 1992. "Fantomi" - "Sretan rođendan" 1992. "Rock za Hrvatsku" - razni izvođači 1993. "Ritam kiše" (tribute to Karlo Metikoš) - live 1993. "Fantomi" - "Planeta majmuna" 1994. "Fantomi" - "Best of" 1995. "Fantomi" - "Lice" 1997. "Zabranjeno Pušenje" - "Fildžan viška" 1998. "Zabranjeno Pušenje" - "Hapsi sve!" 1998. "Plavi Orkestar" - "Longplay" 1998. "Ethno ambience - live" 1999. "Zabranjeno Pušenje" - "Agent tajne sile" 1999. "Lidija Bajuk" - "Kneja" 1999. "Pun Kufer" - "Preko zebre" 1999. "Cinkuši" - "Zeleni kader" 1999. "Prljavo Kazalište" - "Dani ponosa i slave" 2001. "Zabranjeno Pušenje" - "Bog vozi Mercedes" 2003. "Ezerki & 7/8" - "Livingroom" 2004. "Zabranjeno Pušenje" - "Live in St. Louis" 2005. "Lidija Bajuk" - "Luna" 2005. "Ado" - "Ja bih da mijenjam" 2006. "Ezerki & 7/8" - "Baknež" 2006. "Zabranjeno Pušenje" - "Hodi da ti čiko nešto da" 2006. "Zabranjeno Pušenje" - "Muzej Revolucije"

Tijekom srednje škole, nakon što mu otac kupuje prvu klavijaturu, počinje svirati sa najmlađim no perspektivnim brodskim bandom Crni Leptir (Vinko, Sabo, Bjonzo, Sven), poslije promjenjenog imena u Voodoo Blues, te djelomično promjenjene postave (Sabo Sr, Sabo Jr, Bjonzo).

1996. završava srednju školu i upisuje Građevinski fakultet u Osijeku.

Nakon diplome u beli u četvero, 1997. odlazi na odsluženje vojnog roka. Vraća se bez kronične upale zgloba jer nije neumjereno gulio stražu. Gulio je krumpire.

1998. vraća se u SB gdje kraće vrijeme svira sa bandom In The Fall (Zlaja, Matija, Budo, Pero, Hrco), zatim s Prorockom (Brada, Zec, Babak, Sinki). Dogodila se u ta doba i interesantna nakupina čudnih ljudi naziva Odie Me (Laka, Bjonzo), zatim se inkognito ubacuje u redove seniorskog banda (za njegov pojam u to vrijeme) Just The 4 Of Us (Paja, Mario, Staja), u kojem je i najviše naučio o komunikaciji na stageu (zahvaljujući starijim kolegama), te u remake poznatog brodskog banda Boldrick (Škembo, Fićo, Pero).

2002. sa istarsko-primorskim bandom La Piaf (Sibela, Neno, Hari) dobiva 9-o mjesečni angažman na kanarskom otoku Gran Canaria (Španjolska) gdje upoznaje mnoštvo vrlo kvalitetnih glazbenika iz cijele Europe od kojih crpi vrijedno mu znanje. Kupa se i sunča te povremeno peca. Kupuje svoje prvo osobno računalo koje mu otvara potpuno novi svijet glazbe.

2003. pri povratku s Gran Canarije u SB-u osniva band Brodolom, duo manjih dimenzija s poznatim brodskim multitalentiranim umjetnikom Hrvojem Bilićem, gdje, osim što prebire po crnim te bijelim tipkama, ujedno po prvi puta glumi i pjevača (kritike kod publike vezano za pjevanje su bile zadovoljavajuće, no dotični je bio i ostao krajnje skeptičan).

2004. neposredno nakon pobjede na Story Super Nova Music Talents Show, Rafael Dropulić Rafo zove ga u svoj prateći band, gdje svira i živi svoju prvu turneju, 35 nastupa u 45 dana.

Početkom 2005. priključuje se kultnom sarajevskom bandu Zabranjeno Pušenje...

Nakon mnoštva promjenjenih klavijatura trenutno svira Korg Triton Le 88 (tešku ali moćnu mrcinu), a u svojoj ergeli posjeduje i Fender Rhodes Seventy Three, te kućne orgulje Belton.

Glazbeni ukus (ili neukus, ovisno tko ovo čita) mu je sasvim sigurno velikim dijelom formirala njegova starija sestra Maslinka, koja mu je dok je još bio beba, satima i satima navijala gomile Beatlesa, Stonesa, Purplea, Zeppelina, raznih mastera bluesa i inih bandova iz razdoblja djece cvijeća, te naposlijetku Doorsa kojima se gadno inficirao (znalci su prognozirali čak i doživotno).

Do nedavno je ganjao stroj na dva kotača, oldtimera Hondu s kojim je napravio kilometara dovoljno da se obiđe svijet, no pred kraj vozačke karijere upoznaje direktnu vezu između posuđivanja novca i prodavanja svoje imovine (u ovom slučaju je žrtva bila Honda), pa se u zadnje vrijeme ekološki prosvjećuje, ponovo nabavlja kotrljajuću napravu na dva kotača no ovaj put bez pogonskog agregata koji zagađuje Majku nam Prirodu (u rječniku pogledati pod bicikl).

Živi i radi u Zagrebu, a zbog svoje gotovo nevjerovatne sposobnosti gledanja u sunce hrani se povremeno.

Dejan Orešković - Klo

Dejan Orešković Klo rođen je 24.3.1970. u Slavonskom Brodu gdje bezbrižno odrasta u blagodatima sumraka socijalizma. Na prvi koncert odlazi sa 6 godina s roditeljima. Riječ je o koncertu Bijelog Dugmeta, a razlog je što su mu roditelji bili fanovi istog benda. Od sve te buke, strke i bradatih kosijanera (posljednji krik mode u to vrijeme), mali Dejan počeo je histerično plakati i u pola koncerta otišli su kući. Ali taj događaj će ostati urezan u njegovom sjećanju… Malo nakon toga od ujaka je dobio prvu akustičnu gitaru i vrijedno je savladao akorde te naučio svirati prvu pjesmu - The House of the Rising Sun. Od tada se u dječjim snovima vidi na ogromnoj bini obasjan svjetlima. Jedan od najsretnijih dana bio je kada je u osmom razredu bio pozvan u prvi band. Klasika, svi su tad svirali Stonese i slične stare dobre stvari po osnovnim i srednjim školama. Tada je Dejan svirao drugu gitaru u bandu i kako to biva s ritam gitaristima, koji su obično tiši i povučeniji tipovi, počinje svirati bas… Bas gitara mu na početku i nije najmiliji instrument, ali vremenom ga je zavolio. Od malena Dejan je bio jedno od one djece koja su rastavljala sve živo u kući da vide "kako to radi". Tako se i rano počeo baviti elektronikom, a to znači da je sklapao pojačala od starih gramofona i radija u kutijama za cipele i slično… Tada počinje snimati i svoje prve pjesmuljke na nekakav "krš kazić" pa bi to puštao, a na drugi dodavao drugu gitaru… I tako Dejan otkriva da ima uho za slaganje i snimanje muzike, čime se i sada aktivno bavi uz sviranje. Lagano, redali su se lokalni brodski bandovi, sve dok nije počeo raditi s grupom Casablanca, koja dobiva ugovor s tadašnjim Jugotonom, što je u to vrijeme stvarno bio "big deal". S 18 godina snima prvu pravu vinilnu ploču u ozbiljnom studiju. Sve je tada u glazbenoj industriji bilo drugačije… Troškove snimanja i ostalog pokrivao je izdavač. O tome danas mladi bandovi mogu nažalost samo sanjati… Tada počinje taj nesretni rat koji je sve razbacao po svijetu... Grupi je bila ponuđena gaža u Münchenu kod "gazde" Ivana na duže vrijeme. Tamo je Dejan radio sve za malo para. Radio na šanku, prao suđe, svirao i radio na razglasu… Sve "za sto maraka"... U tom užasu jedini svijetli moment bila su gostovanja velikih hrvatskih i bosanskih izvođača, a kako je to bila hrvatska diskoteka, sve ovisno tko je s kim se u to vrijeme ratovao... Dejan je tamo ostvario bitne kontakte te upoznaje i bubnjara Traka (Zabranjeno pušenje) koji je tada svirao s Fantomima. Tamo je snimio, zajedno s pokojnim Dinom Dvornikom, live CD "Live in Munich". Svi koji su radili po tim nesretnim diskačima znaju da je to smrt za kreativnost, tako da se 1994. na poziv prijatelja Kneže Dejan vraća u Zagreb, gdje se zapošljava u njegovoj promoterskoj firmi. S Tonijem (gitarist Zabranjenog pušenja) se zna i surađuje još od tinejdžerskih dana u Slavonskom Brodu te ga on poziva u band "Hard Time" gdje svira bas do 1997. Tada biva pozvan na audiciju za "Divlje jagode" i na audiciji prolazi. Počinje nastupati s "Divljim jagodama" i taj period traje sve do 2005. Tada je tek Dejan ispekao zanat kako treba, jer uz svirku ima još milion drugih stvari koje čovjek tek nauči na turnejama. Tako snove o slavi lagano zamjenjuje stvarnost, a to je upornost, rad i strpljenje. Još za vrijeme rata Dejan u Münchenu upoznaje Anitu Valo i Meri Jaman i nastaje grupa Meritas, čiji je i danas producent. Već 14 godina koliko je u Zagrebu Dejan producira i koproducira mnoge svima nam znane pjevače i grupe: Meritas, Divlje jagode, Hard Time, Vannu, Massima, E.N.I. i mnoge druge… Jedan period svira i s Massimom s kim i do danas usko surađuje na mnogim projektima kao što je "Metal Guru" te na njegovim solo projektima… I tako, preko "brodske veze", basista Pušenja Bleka te Toni i Pavo, Dejana zovu u Zabranjeno pušenje, gdje susreće izuzetno talentiranu i veselu ekipu koji ga prihvaća u svoje redove i s kojima i danas svira…   Zli Manager Dario Vitez rođen je 17.1.1973. godine u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završava u Zagrebu i stiče zvanje Matematičko - informatički tehničar. Apsolvent brodogradnje na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje. 1987. godine završava Osnovnu muzičku školu, smjer klarinet. Aktivno znanje engleskog jezika. Od 1989. godine svira bubnjeve i nastupa u zagrebačkim bendovima punk - hardcore orjentacije i s grupom "Hell`s Bells" svira gotovo stotinjak koncerata po manjim klubovima ex Jugoslavije, Italije i Njemačke. Grupa kasnije mijenja ime u "Dare to go", a još kasnije u "Modrobradi". Pod ta tri naziva grupa je objavila 4 studijska albuma: 1991. "Hell`s Bells" - EP "Apage Satanas!" - izdavač "Interestrada" 1992. "Dare to go" - "Dare to go 1989-1992" - izdavač "Dare2Go Records" 1995. "Dare to go" - "Home" - izdavač "Orfej HRT" 1997. "Modrobradi" - "Superland" - izdavač "Dick Records" 1996. godine konačno ostvaruje svoju davnu želju i pokreće firmu kojoj je primarna djelatnost organizacija koncerata i javnih skupova pod nazivom "DIK - koncert". To je bio logičan nastavak s obzirom na sviračku karijeru i s obzirom da je još tokom srednje škole pokazivao afinitet prema toj vrsti djelatnosti, organizirajući koncerte grupama kao što su Majke, KUD Idijoti, Sexa, Anesthesia i legendarnog britanskog punk benda "U.K. Subs" (svi koncerti održani su 1990. i 1991. godine). Kako je DIK - koncert u početku svog djelovanja bila nova firma, bez ikakvog backgrounda, Dario Vitez se odmah na početku rada odlučuje na vrlo riskantan potez kako bi što prije stekao određen ugled i poziciju na glazbenoj sceni i krajem 1996. godine organizira 2 velika dvoranska koncerta u Zagrebu (Mala dvorana Doma sportova - kapaciteta 4000 posjetitelja) i Osijeku (Dvorana Zrinjevac - kapaciteta 5000 posjetitelja), na kojima su nastupili Psihomodo Pop, Dino Dvornik & Songkillers, Pips Chips & Videoclips, Šajeta i Zabranjeno Pušenje. Iako ta dva kocerta nisu imala neki značajniji financijski rezultat (zbog vrlo velikih troškova i skupe produkcije), način na koji su koncerti organizirani, vrlo brzo donose stanoviti ugled agenciji "DIK -koncert" i njenom vlasniku Vitez Dariu, tako da to već početkom 1997. godine rezultira suradnjom s najvećom bosanskom rock and roll grupom "Zabranjeno Pušenje". Ta suradnja traje još i danas, tako da je Dario Vitez ekskluzivni tour manager grupe, izvršni producent posljednja dva albuma ("Hapsi sve!" i "Agent tajne sile") te organizator snimanja video spotova "Zabranjenog Pušenja". Grupa "Zabranjeno Pušenje" je surađujući s koncertnom agencijom "DIK - koncert" od proljeća 1997. do danas održala gotovo 300 koncerata po BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Nizozemskoj, Danskoj i Makedoniji. Ti koncerti bili su u sklopu turneja "Fildžan viška" i "Agent tajne sile" (popisi koncerata u prilogu). Od ostalih izvođača s kojima je Dario Vitez surađivao putem "DIK -koncerta" organizirajući im nastupe, svakako treba izdvojiti slijedeće izvođače: Vlatko Stefanovski Trio (dvije mini turneje po Hrvatskoj 1997. i 1999. - ukupno desetak koncerata), Prljavo Kazalište, Plavi Orkestar, Lačni Franz, KUD Idijoti, Let 3, Psihomodo Pop, Šajeta, Pips Chips & Videoclips, Jinx, Hladno Pivo, Skroz, Marko Brecelj, Rambo Amadeus, Colonia i Majke. Sviračku karijeru je okončao 1997. godine, ali se silom prilika reaktivira na mjesec i pol dana 1998., svirajući 15 koncerata grupe "Zabranjeno Pušenje". Naime, uslijed nesretnog slučaja na snimanju spota za pjesmu "Pubertet" s albuma "Fildžan Viška", bubnjar grupe Branko Trajkov Trak lomi ruku i do njegovog oporavka Dario Vitez preuzima ulogu bubnjara.